Biografija

Uvod

Alija Izetbegović rođen je 8. augusta 1925. godine u Bosanskom Šamcu u uglednoj begovskoj porodici koja je sprva živjela u Beogradu, ali se 1868., kako hroničari kažu, „pod srpskim terorom“ morala odseliti na sigurnije mjesto. Izbor je pao na Bosanski Šamac.
Izetbegovićev djed, koji se takođe zvao Alija, bio je gradonačelnik Bosanskog Šamca. Zbog svoje pravednosti i čestitosti kažu da je bio vrlo poštovan među tamošnjim stanovništvom. U povijesti grada ostat će upamćeno da je odlučno zaštitio grupu uglednih gradskih Srba od austrijskih vlasti, koje su ih, nakon tzv. Sarajevskog atentata na austrijskog prijestolonasljednika Ferdinanda, namjeravale odvesti kao taoce.
Sam početak života Alije Izetbegovića vezan je za dvije rijeke, koje su se vidjele sa prozora kuće u kojoj se rodio: to su Bosna i Sava. Ime ove prve ostat će kao usud njegovih zrelih godina, kada je sa svojom Strankom demokratske akcije (SDA) osvojio vlast i ušao u Predsjedništvo BiH, nakon čega je uskoro počeo krvavi rat za stvarno osvajanje njene nezavisnosti i zadržavanje teritorijalnog integriteta. Naime, ako se u mladosti borio za islamske ideje, onda se za kraj Izetbegovićevog života može reći da je bio zaokupljen borbom za prava bošnjačkog naroda i domovinu Bosnu i Hercegovinu.
Već u drugoj godini Alijinog života, otac Mustafa, koji se bavio trgovinom i bankarstvom, odlučio se na selidbu u Sarajevo. Porodica je bila brojna: otac mu je sa majkom imao petero djece, tri kćeri i dva sina, od kojih je Alija bio stariji. Imao je dva polubrata iz očevog prvog braka. Nažalost, otac Mustafa je teško ranjen u prvom svjetskom ratu, na italijanskoj fronti. Povreda se kasnije pretvorila u neku vrstu uzetosti, tako da je posljednjih desetak godina života bio praktički nepokretan. Najteži teret muževljeve bolesti podnijela je Alijina majka, mada se o njemu brinula cijela porodica.
Majka je bila vrlo pobožna žena, pa će mnogo kasnije negdje u svojim zabilješkama Alija reći da upravo njoj duguje svoju ranu privrženost vjeri. Iako se, kako priznaje, poteško budio da zajedno sa majkom klanja sabah, Izetbegović se rado sjeća ovog dijela svog života, posebno divnog sureta ar-Rahman, koje je, prema starom svjedočenju, na neponovljiv način učio imam Rahmanović u Hadžijskoj džamiji kod vijećnice. Sva se familija slaže da je mladi Alija bio kombinacija genetskih svojstava oca i majke: fizički više sličan majci a, kažu, karakterom na oca. To je valjda utjecalo da se Izetbegović junior prilično rano oslobodio roditeljskog utjecaja i nastavio živjeti po svom izboru. Zanimljivo je da se negdje u petnaestoj godini, pod utjecajem ateističke i komunističke literature, Izetbegović počeo kolebati u vjeri. Pred početak drugog svjetskog rata Jugoslavija je imala jaku komunističku propagandu, što je jednim dijelom bila reakcija na fašizam, koji se upravo nalazio u svom zlatnom, dakle, najcrnjem periodu. Međutim, prema „kasnijem“ Izetbegoviću, komunizam nije podrazumijevao demokraciju: „ protiv ’crnog’ snažio je ’crveni’ totalitarizam.“
Izetbegović je pohađao Prvu mušku gimnaziju, gdje su tadašnji komunisti bili posebno aktivni. Sama škola bila je na glasu kao „komunistička“, jer se za izvjestan broj profesora po kuloarima tvrdilo da pripadaju ovom pokretu. Tako su neke brošure dopale i do njegovih ruku, što nije ostalo bez posljedica: gimnazijalac se počeo „dvoumiti“ između problema „socijalna pravda – nepravda“, sa jedne, i vjere u Boga, sa druge strane. Međutim, ono što se mladom Izetbegoviću učinilo sumnjivim na prvi pogled, jeste činjenica da je u komunističkoj propagandi Bog bio „negativac“ dok je sama vjera bila smatrana „opijumom za narod“, sredstvom da se narod umiri i umrtvi, tako da se ne bori za bolji položaj u „realnom životu“. Sa druge strane, u različitim varijacijama i dopunama, samom Izetbegoviću uvijek se činilo da je glavna poruka vjere moralan život i – odgovornost!
Tako se Izetbegović naposljetku, nakon godinu,dvije, duhovno-filozofskog lutanja, vratio vjeri sa novom snagom i na novi način. Kasnije mu se činilo da je čvrstina njegove vjere potekla upravo iz ove sumnje u mladost. Sada se, naime, radilo o ponovo usvojenoj vjeri, a ne onoj naslijeđenoj iz tradicije kojoj je rođenjem pripadao. Ponovo osvojenu vjeru više nikada nije izgubio, premda se i kasnije, što je vidljivo i iz njegovih knjiga o vjerskoj problematici, stalno iznova propitivao i istraživao.
(„Svemir bez Boga činio mi se potpuno besmislenim“ – mnogo kasnije poentirati će Izetbegović u svojoj knjizi Sjećanja.)
U međuvremenu, čitao je djela klasične evropske filozofije, tako da je sa devetnaest godina već solidno izučio djela Hegela, Spinoze, Kanta, čiji je „kategorički imperativ“ ostvario naročit utjecaj na znatiželjnog mladića. Izetbegović je maturirao 1943. godine usred velikog rata. U to vrijeme, baš kao kod većine susjeda, i kod Izetbegovićevih se osjećala oskudica. Više vremena bili su gladni negoli siti. Sarajevo su okupirale ustaše, koje su uspostavile okrutan nacistički režim. Izetbegović se trebao prijaviti za regrutaciju, ali to nije učinio. Za tadašnju vlast, postao je klasični vojni bjegunac, pa se morao skrivati cijelu 1944. godinu. Kada je postalo previše opasno bivati u Sarajevu, Alija bježi u rodnu Posavinu. Kako će sam kasnije posvjedočiti, nijedna od tamošnjih vojski nije mu imponirala: ni partizani, ni muslimanska milicija, a pogotovu to nisu bili četnici i ustaše. Međutim, činjenica da nije ratovao oružjem nipošto nije značila da je Izetbegović bio neangažiran. Naprotiv, zajedno sa nekoliko sličnomišljenika, artikulaciju svojih političkih opredjeljenja pokušao je pronaći kroz organizaciju „Mladi muslimani“ (MM). Prvi pokušaj da se ovo udruženje registrira po tadašnjim zakonima bio je u martu 1941. Ovo naravno propada, jer već u aprilu dolazi do njemačkog napada na Jugoslaviju. Prioriteti su bili usmjereni na spašavanje gole egzistencije. Zanimljivo je da se pokret MM uglavnom bavio pitanjima vanjsko-političkog-duhovnog karaktera, tj. pitanjima (u to vrijeme) savremenog muslimanskog svijeta. Mladomuslimani su konstatirali da je „političko stanje u tom svijetu bijedno, da je kao takvo neodrživo, te da je islam živa misao koja se može (i treba) osavremenjivati, s tim da se ne mijenja ništa od suštine“ (formulacije prema svjedocima tog vremena). Također je konstatirano da zemljama u kojima dominira islam uglavnom vladaju stranci, „bilo vojnim prisustvom, bilo kapitalom“.
U svakom slučaju, iako formalno neustanovljena, organizacija je bivala sve popularnija među gimnazijalcima i studentima. Rad je nastavljen kroz čitav Drugi svjetski rat. Izetbegović je 1944. prvi put došao u sukob sa MM, jer je ova organizacija napravila savez sa „El-Hidajom“, staleškim udruženjem imama. Alija se, kako je često navodio, „nikada do kraja nije slagao sa hodžama“, a suština njegovih zamjerki bila je usmjerena na njihovo kruto tumačenje islama, koje je, prema njemu, „za posljedicu imalo blokiranje njegovog unutrašnjeg i vanjskog razvoja“ (citat iz memoara).