Alija Izetbegović, prvi predsjednik nezavisne Republike Bosne i Hercegovine, rođen je na današnji dan 08.08.1925. godine u Bosanskom Šamcu. Bio je peto dijete po rođenju, oca Mustafe i majke Hibe. Doselili su u Sarajevo kada mu je bilo 3 godine. Tu je odrastao, završio školu (Prvu realnu mušku gimnaziju) i diplomirao na Pravnom fakultetu.

U teškom periodu Velikog rata i vladavine pronacističke NDH, Alija Izetbegović aktivirao se kroz pokret „Mladi muslimani“ baveći se humanitarnim radom i pomažući prognanim civilima, ali, također, tražeći i artikulaciju vlastitih političkih i idejnih opredjeljenja. Pripadnici pokreta „Mladi muslimani“ ubrzo su se našli na radaru komunističke vlasti. Alija Izetbegović osuđen je na 3 godine zatvora.

Nakon služenja zatvora, Alija Izetbegović je završio fakultet, oženio se i zasnovao porodicu, te počeo raditi kao pravnik u građevinskom sektoru. Ipak, u širokom rasponu njegovih zanimanja, pitanja islama i razvija islamskog svijeta ostaju u središtu njegove pažnje. O tome je pisao kroz brojne članke sabrane u knjigu „Problemi islamskog preporoda“, kroz „Islamsku deklaraciju“ te knjigu „Islam između Istoka i Zapada“.

Pripremajući izdavanje knjige „Islam između Istoka i Zapada“, Alija Izetbegović je uhapšen, marta 1983. godine, te u montiranom političkom procesu osuđen na 14 godina zatvora, zajedno sa još 12 muslimanskih intelektualaca. U zatvoru je nastala knjiga „Moj bijeg u slobodu“ izdata tek 1999. godine. Pod pritiskom demokratskih promjena u zemlji ukinut je zakon o verbalnom deliktu, i Izetbegović je pušten na slobodu nakon 5 godina i 8 mjeseci odslužene kazne.

U drugoj godini po izlasku iz zatvora, u maju 1990, Izetbegović sa grupom istomišljenika osniva Stranku demokratske akcije (SDA). Na prvim demokratskim izborima 18. novembra 1990. SDA je odnijela ubjedljivu pobjedu a Izetbegović je izabran za predsjednika Predsjedništva Republike BiH. Jugoslavija se nalazila pred teškom ekonomskom i političkom krizom, tako da su prve aktivnosti na čelu Predsjedništva bile okrenute očuvanju mira u Jugoslaviji, odnosno iznalasku puta Bosne i Hercegovine u njenom izvjesnom raspadu.

U BiH je raspisan Referendum, proglašena nezavisnost, a onda je uslijedio agresivni napad JNA širom zemlje. Izetbegović je tada imao 67 godina, nalazio se na čelu Predsjedništva RBiH i ARBIH. Insistirao je na poštivanju međunarodnih konvencija i ratnog prava, i posebno na zaštiti civilnog stanovništva i kulturnih i vjerskih objekata, a suprotstavljao se, čak i u teškim ratnim uslovima, bilo kakvoj i cenzuri i ograničavanju prava na mišljenje i slobodu govora. Nastavio je učestvovati u pregovorima o miru; uprkos svim vojnim i političkim pritiscima i međunarodnom embargu na uvoz naoružanja, ostao je dosljedan principu slobode i opredjeljenju za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu ‘u kojoj niko neće biti progonjen zbog vjere, nacije i političkog uvjerenja’.

Rat je okončan usvajanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma novembru 1995. godine. Nakon potpisivanja Sporazuma, Izetbegović je izjavio: “Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U situaciji kakva jeste, u svijetu kakav jeste, bolji mir se nije mogao postići.”

U okolnostima nepravednog mira i razorene zemlje, Izetbegović je ponovo dva puta izabran u Predsjedništvo BiH, nastavio intenzivno raditi na ublažavanju posljedica ratnih stradanja i razaranja, na obnavljanju pokidanih odnosa i tokova društvenog života, na oporavku političkog sistema i djelotvornom funkcioniranju državnih institucija Bosne i Hercegovine. 2000. godine se povukao iz politike. Umro je u Sarajevu 19. oktobra 2003. godine.

Njegovoj dženazi prisustvovalo je više od 150.000 ljudi; pristiglo je preko 4.000 telegrama saučešća; prisustvovale su 44 zvanične delegacije stranih zemalja, te još 450 gostiju iz Turske, među kojima i 105 članova Turskog parlamenta, te 50 članova gradske vlasti Istanbula; prisustvovalo je više od 400 novinara; direktoni TV prijenos realiziran je sa 37 kamera.

Upitan kako bi volio da ga upamte njegovi Bosanci i Hercegovci u jednom od svojih posljednjih intervjua rahmetli Alija je kazao: „Kao čovjeka koji ih je uvijek imao na srcu”.

Uputio je posljednje poruke građanima, a najvažnije su da “Srbi budu Srbi, Bošnjaci-Bošnjaci, Hrvati-Hrvati, ali da svi budu malo više Bosanci”, te da je važno da je “Bosna opstala”. Bio je – govorili su oni koji su ga dobro poznavali – spokojan u svojim posljednjim danima.

Kad bi mi bilo ponuđeno da ponovo živim, kazao je nešto ranije, odbio bih.

“Ako bih morao prihvatiti, živio bih isto ovako kako sam i živio”, poručio je odlučno.