Intervju sa prof. dr. Nihadom Babovićem, autorom idejnog rješenja za memorijalno turbe Predsjednika Alije Izetbegovića

1. Da li ste imali priliku da lično upoznate rahmetli predsjednika Aliju Izetbegovića?

Babović:

Nisam imao priliku osobno upoznati predsjednika, ali on je svojom pojavom u političkom i javnom životu Bosne želio ostaviti dojam čovjeka „iz naroda“ te se na taj način činio bliskim i kao da ga poznajete.

2. Možete li nam reći nešto više o konkursu za odabir idejnog rješenja memorijalnog turbeta predsjednika Izetbegovića?

Babović:

Konkurs je bio otvorenog tipa, koliko se sjećam, oko 25 radova je pristiglo.

Eminentan i stručan žiri je bio sastavljen od profesora sa Arhitekture i Likovne akademije, Zavoda za zaštitu kulturnog naslijeđa, članovima Fonda Memorijala „Kovači“ i članovima porodice. Jednoglasno je odabran ovaj izvedeni rad, koji je naravno dorađen, na konkursu je bio samo kao prezentaciona ideja. A kao i na svakom konkursu bilo je tu još interesantnih radova, ali iz razloga „istovremene skromnosti i monumentalnosti“ i „dojma jedinstva sa cijelim mezarjem kao osnovnom idejom“, te se može reći da je turbe predsjednika i turbe svakog pojedinog šehida i poginulog borca, i obrnuto – da je svaki mezar i mezar predsjednika Alije, ovaj rad je jednoglasno odabran kao pobjednički.

3. U kratkom opisu specifikacija turbeta i njegove simbolike naveli ste da su filozofija i mistika sufizma poslužile kao inspiracija. Možete li nam reći nešto više o tome?

Babović:

U biti, želio sam napraviti rad koji će u isto vrijeme biti suština tradicije a i savremeno rješenje, korijen misli i 21. stoljeće, uz najdublju želju da imate osjećaj kao da nije riječ o nekoj nastaloj građevini sada, već da je doživljaj i slika izvan prostornih i vremenskih okvira.

To je bit te misli, a sufi-misao prvo nije misticizam, već baš obrnuto – demistifikacija, gledanje svijeta stvarnim očima – Dobro i Ljepota, i mogući niski, trošni materijalni prikaz tih nikad dostignutih ljudskih ideala. Težnja i Čežnja.

4. Da li su Vas neka od autorskih djela predsjednika Izetbegovića inspirisala u određenom momentu života, i da li su utjecala na Vas u procesu kreiranja idejnog rješenja?

Babović:

Ne, nije konkretno, nijedno autorsko djelo. Predsjednika Aliju doživljavao sam kroz njegovo prisustvo u bitnim pitanjima života Bosne, te njegovim najvećim značajem smatram što je u tim izuzetno teškim okolnostima uspio ostati najveći mirotvorac i čovjek strpljivosti.

Uspio je svu tu energiju rata i međunarodne zavjere, progona, silovanja i ubijanja, pljačkanja naroda, opravdanog gnjeva naroda izloženog najvećem genocidu od II. svjetskog rata pretočiti u strpljivost bez odmazde i sačuvati okvir za građansku Bosnu u budućnosti.

U tom smislu moj rad jeste jednostavan i čist, skroman, a što jeste, ustvari, nešto najveće.

5. Turbe na šehidskom mezarju „Kovači“ odnijelo je nagradu i u Italiji za primjenu kamena u arhitekturi? Možete li nam ponuditi više detalja o tome?

Babović:

Mene je iznenadilo da sam od više svjetskih velikih arhitektonskih imena dobio pohvale za taj rad koji je dobio posebno priznanje na najvećoj svjetskoj smotri i nagradi za savremenu arhitekturu. Stvarna veličina te nagrade jeste da su ljudi koji su odlučivali prepoznali univerzalnu vrijednost jednog projekta u nekoj maloj Bosni i još smatraju da je to nešto što je obilježilo arhitekturu u Evropi u prvoj dekadi 21. stoljeća, zajedno sa Norman Fosterom, I. M. Pei-em, Von Gerkanom…

6. Kako jezikom arhitekture i simbolike, objašnjavate simbiozu turbeta sa ostatkom mezarja na Kovačima ?

Babović:

Jedinstvena slika pejsaža, turbe dođe kao matica u košnici, kao Begova u čaršiji, kao dijamant na prstenu…

Na ćilimu od trave svi mezari kao humke čine neraskidivu cjelinu, te je turbe predsjednika i turbe svakog pojedinog šehida i poginulog borca , a u isto vrijeme je svaki mezar i mezar predsjednika Alije. Mislim da je i rahmetli predsjednik želio da ga tako doživljavamo.

7. Kako kao univerzitetski profesor i arhitekta vidite značaj šehidskog mezarja na Kovačima u svjetlu građenja kolektivne memorije i svijesti?

Babović:

Kao društvo smo u cjelosti zakazali, nemamo uopće mjerila ni društvenih vrijednosti, sve omalovažavamo, vlada pohlepa, zaslijepljeni smo i u takvom stanju čovjek ne vidi pravo.

A to se odnosi i na pogled prema memorijalima, kao mjestima sjećanja na naše vrijednosti. Mene je osobno stid stanja u kojem se nalazimo generalno. Kada se sami promijenimo, promijeniti će se i naš odnos. Nadam se najboljem.